Glazbena škola Josipa Hatzea 20. studenog 2021. ugostila je svog nekadašnjeg učenika, a danas violinista bogatog orkestralnog iskustva te jednog od najpoznatijih akustičara za gudačke instrumente Željka Halitija.

Za vrhunske glazbene izvedbe, osim tehnički spretnih i muzikalnih glazbenika, važan je i njihov instrument. Željko Haliti u svom radu posvetio se gudačkim instrumentima, a među njegovim klijentima su i istaknuti violinisti, poput Franka Petera Zimmermanna, Juliana Rachlina i Yurija Bashmeta, te koncert majstori i članovi vodećih orkestara, poput milanske La Scale. Na put do luthiera akustičara krenuo je od profesije violinista, a znanje je stjecao u Glazbenoj školi Josipa Hatzea, da bi potom diplomirao violinu na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i londonskom Guildhallu. Smatra kako je za dobrog luthiera i akustičara važno praktično iskustvo sviranja, kako bi mogao shvatiti zvuk instrumenta. A njegovo bogato iskustvo, koje je gradio i u orkestrima diljem Europe, svakako mu je bilo značajno na tom putu. Željko Haliti za akustiku se zainteresirao još u tinejdžerskim danima promatrajući oca, inače vrsnog trubača i violinista, čiji je zvuk bio njegov glavni izvor informacija: „Premazivao je instrumente lakom, lijepio, iskušavao zvuk. Od njega sam shvatio da je zvuk identitet, a ako ga nemaš onda si loša kopija.“ Kroz njegove čarobne ruke do danas su prošli i najčuveniji instrumenti kremonskih graditeljskih majstora, a najviše je radio sa Stradivari violinama. Provjerili smo i zašto su gudački instrumenti iz radionica obitelji Stradivari, Guarneri i Amati postigli najviši domet graditeljstva?

„Teško je objasniti što je autentičan zvuk tih instrumenata. Na slijepim testovima uspoređuju se moderni instrumenti s onima kremonskih majstora. Međutim, svaki njihov instrument je jedinstven. Nažalost, mnogi su došli u ruke majstora koji su anulirali taj identitet. U tom vremenu bila je važna i materija s kojom su radili, lakovi koje su rabili. Kad bi se nešto moglo tako lako izmjeriti, svatko bi to mogao napraviti. Onda bi i dalje bilo novih Stradivarija. Međutim, nitko se nije približio toj kvaliteti. Genij se jednom rađa.“

Zub vremena utječe i na instrumente pa je od Željka Halitija bilo zanimljivo saznati i koliko su se ti instrumenti promijenili unatrag nekoliko stotina godina?

„Instrumenti kremonskih majstora su sasvim izmijenjeni od originala. Kako se mijenjala intonacija, barokni instrumenti više to nisu mogli izdržati te je dolazilo do tenzije i pucanja. Bilo je potrebno restrukturirati instrument te promijeniti vrat, poziciju i materijal koji je mogao podnijeti drugačiju upotrebu. Od tada počinje ovaj biznis i drugi pravac u shvaćanju instrumenta.“

Željko Haliti instrumentima pristupa kao osobama, a smatra da bi svakom glazbeniku njegov instrument trebao biti životni partner. I on je vlasnik jedne Stradivari violine, koja je bila poklon violinista Zimmermanna. Imala je sreće s prijašnjim vlasnicima, koji su je čuvali „ko’ oči u glavi“ pa je već bila u gotovo savršenom stanju kada je stigla u njegove ruke. Zove se Ex Hilton, prema plemićkoj obitelji čiji se pečat nalazi na instrumentu, a potječe iz 1691. godine. Od osobe tako bogatog znanja i iskustva profitirali su jednako učenici i profesori Glazbene škole Josipa Hatzea. Halitijeva nekadašnja kolegica iz školskih klupa, a danas profesorica violine i pročelnica Odjela za gudače Gordana Baković, objasnila je važnost predavanja za buduće glazbenike:

„Učenici su mogli dobiti informaciju o tome što sve predstoji našem radu; uzimanju instrumenta u ruke, vježbanju i traženju zvuka kojem svi težimo. Taj zvuk ne možemo dobiti ako instrument nije kvalitetno napravljen, bez dobrih žica i njihovog sklada te ako se s instrumentom ne povežemo i ne postanemo jedno.“